*
Recimo, čitam neku knjigu u svojoj sobici, zvoni netko pred vratima. Kao najmlađi odem otvoriti. Stoji na stubištu čikica u opancima, s kuburom za pasom, preko ramena prebacio dugački rukom tkani ćilim, pruža ga prema meni i kesi se krezubim ustima ispod dugačkih sijedih brkova. Čisti anakronizam, svašta se sreće u velikim gradovima.
„Hvala“, rekoh pristojno. Dobar odgoj. „Ne kupujemo ćilim, ne treba nam.“ I zalupim vratima. Tek što se ponovo opružim po krevetu i dohvatim knjigu, ponovo zvoni. Otvorim, a onaj čikica maše ćilimom kao toreador i idiotski se klima.
„Ne trebamo ćilime!“, ponovim glasnije. Mislim - stari gluh ili blesav. Energično zalupim vrata. Još se nisam odmahnuo ni pet koraka, a on ponovo nalegne na zvono. Razbjesnim se, priskočim ulazu, zgrabim kvaku, naglo otvorim i dreknem:
„Iš! Iš! Što je sad?! Nisam li rekao da ništa ne trebamo?!“
Stari mi gurne ćilim pod nos. Ispružim ruke da ga stisnem za gušu i strovalim niz stepenice kad djed, koji se došao naviriti kakva je to zvonjava, usklikne preko mog ramena:
„Mato!“
Ukočim se. Djed projuri pored mene i padne u zagrljaj nakardnoj spodobi. Obzirno se povučem iza prozorske zavjese. Djed uvuče došljaka u stan.
„To ti je moj unuk, Mali Mato!“, pokaže na vrhove mojih cipela koje si izvirivale ispod zavjese. „Pozdravi strica, Staroga Matu!“
Na to stanu ostali izvirati.
„Stari Mato!“, vikne Mato Guja izišavši iz kuhinje. Raširi ruke i padoše si u naručje.
Iz sobe izađe Troprsti Mate, vikne: „Mato!“, skoči na onu isprepletenu dvojicu i oboicu ih obujmi.
S terase dođe Kara-Mato i vrisne: „Mato!“
„Mato!“, oglasi se Brkati Mato izlazeći iz wc-a, još pritežući pojas na hlačama, pa se ubaci u gomilu.
„Ma-ma-ma-ma-ma-to-to-to!“, iz smočnice izmili Mucavi Mato i uvuče se u klupko rodbine.
S tavana se spusti Divlji Mato i oduševi se. „Mato! Otkuda ti?“
Kako se koji Mate pojavljivao, tako je stari Mato uzvikivao: „Mato!“
|